melankolija

ljeto...dolazi dijasporaaaaaaa...a ne, nije to ona prica kao su se oni "izvukli" "snasli" i tako to. zivot je relativan kao i osjecanje srece...moj problem je drugaciji jer s dijasporom u grad dolaze bivse "misice", bivsi "frajeri", bivsi "prijatelji" sa kojima sam isla u skolu... (prekid programa da povratim)

i onda krece talas poziva i mailova odusevljenog sadrzaja "aaaaaaaa kako mi je drago da sam dobio/la tvoj broj" sta ima sta nema....hajmo na kafu....jebote...kopam po mozgu trazim neki izgovor, nide nista, glava mi prazna....ne podnosim kafe sa tim ljudima sa kojima nikad nisam imala nista zajednicko, cak ni maturu nismo zajedno slavili...

mrzim te kafe poslije dugotrajne amnezije na kojima pricamo nevazne price o nasim meduvremenim zivotima....nemam nista da im kazem...ne zelim nista da im kazem....zivim 3 zivota koji su vjerovatno suvise pogresni u svakoj od verzija, ne volim moralisanja i imam cijelu zbirku pogresnih zivotnih poteza, mrzim jednostavna objasnjenja i kutije u koje me se stavlja, i sta ako je N dobio sizofreniju, sta trebas dobit ako si bio u ratu, mercedes kao tvoj? i sta sto se LJ udebljala da si je jedva prepoznala blabla...ah da i vi ionako ne zelite cuti kako sam i sta mislim, zelite mi pokazati slike djece, vjencanja, kuce, autaa, putovanja:

"jao kako ti je mali sladak", " bas ti je lijepa basta i vrtni patuljci izgledaju sretno"...blabla, sva sam osmijeh....jao kako divno izgledas aaaaaaaa da to je po narodnoj "ko ima djecu zivi ko pas a umre ko kralj" (opet prekid programa pala sam u komu)

onda dugi ispitivacki pogledi u moje lice u kojem traze svoju velicinu....dode mi da im svima posaljem one vesele mailove sa natpisom JA VAM SE DIVIM i da zavrsim sa tim....sve ovde je sranje a kod njih je super...kako nas predsjednik vlade hans kristijan andersen kaze....vadite me odavde....glupaco sta ces ti ovdje....pa jos je drug Tito rekao NE! ma ja sam za radnog logora...ma sta god sam da ne moram s njima na kafu....

_____________________________________________________________

e znam da li moze jedan glas promijeniti nesto u Libanu ali evo linka pa ako imate vremena otidite potpisite peticiju na
http://www.ceasefirecampaign.org/mo/en.html

kako primiti tesku vijest "sorry for such a difficult note"...zatjerati donosioca vjesti u picku materinu? brznut u plac? zapomagat? buaaaaa majko sta cu sada..

bolje bi mi bilo da sam u hagu u zatvoru....posalju te na godisnji, internet konekcija placena, struja/voda/klopa....nemas brige....sta god da se desi ti si obezbjeden....u najgorem slucaju premjeste te u drugi zatvor...

zatvor nije losa stvar...jer ionako zivimo u zatvoru...mozda ne vidis resetke i zatvorski krug je mozda veci ali ne i znacajno veci...u picku materinu....sta da radim? da kukam? da placem? da se udebljam? hm sjecam se ovakve neke moje price od prije nekoliko mjeseci...svako malo gubim posao...svako malo sam sama na vjetrometini zivota dok mi se kosa vijori, pardon vihori na vjetru...

sve ce biti uredu...zagrlim samu sebe...kazem mila moja pregurala si i veca govna...bice to sve dobro izvucemo se... nek ide sve u picku materinu.

gdje sam? sta sam? ah bila sam na tibetu meditirala u pecini ....sticala zivotne mudrosti od kojih koristi nema. i evo da podjelim par fliozofskih misli:

a) svi bi me drzali za sisu niko za ruku

b) za sve su krive bajke...zasto? zato sto ocekujemo da su zivotnine vrijednosti, koje smo davno usvojili kroz bajke, primjenjive u stvarnom zivotu..kao ljubav pobjeduje, ne valja biti skrt, lagat, treba biti harabra, nesebicna, sve ce biti dobro, nakon toga su zivjeli sretno...zivot je pun govana...

c) mozak mi je umoran od poraza, tuge, razocarenja, ljudi hladnjaca, dosta mi je sranja za citav zivot....dosta mi je filozofije....ah da samo mislite da je dosta pokret za politicke promjene.....istom pristupam jer mi je dosta svega u zivotu i sire.....

d) ipak se zahvaljujem onom ko je izmislio kartice...odo ja u tursku (nadasve inovativno), preko dana cu da pajkim i citam sve sto se moze procitat za sedam dana, a nocu cu na stolove i šizit..jebes podgoru i guzvanjac na plazi ja bih na šiz....

tolko...odo se znojit....

kada dode dan kao ovaj zelim sakriti glavu u tvoju kragnu i cekati da prode. zelim se utopiti u tebi i zaboraviti. ne daj mi da mislim, ne daj mi da potonem.

Obavjestavam rodbinu i prijatelje da je Roza preminula. Srcani udar.

Pih i nije neka steta. Ionako je bila placljiva i odvratno romanticna. A tek ta gomila osjecanja. Osjecanja joj se prelivaju, nadolaze, guse vas. Pa to zamara. Znate jedan od onih likova koji se ne mogu suzdrzati pa placu na himne i priloge o bolesnoj i siromasnoj djeci. Bljak! Kakva dosada. Tip kakve srecete u rubrici «Draga Saveta» i «Vidovita Dzemila i saradnici». Dubiozno vas gleda. Sva je zenstvena. Omiljena boja roza. Da povratis. Da prostis ona zeli stvarno da zna kad pita: «Kako si?». Uzas! Stalo joj do vas da to ide na nerve. Zelis stalno da joj kazes de ba!!

Tako da mislim i nema ko da place na ovoj komemoraciji. Nek smo je se konacno rijesili. Srecom u njenom slucaju nema sanse za uskrsnuce, jadnica na samrti nije bilo kajanja a toliko je psovala. Na samrti je bilo samo plakanja. Da parafraziramo njezinog oca «Sta je princezo zivot ti nije ispunio ocekivanja» Jah! Pih! Cccc ode nam dusica, ode srculence, ode tlaka jedna preispoljna.

Preostala je melankolija koja je na anticelulitnom tretmanu od danas, cita «Express» i zna li ko da li je bilo izvlacenje nagradne igre «Grand» kafe? Da li sam dobila stan ili bar 10 hiljada to bi me usrecilo.